Ovih dana u Ogulinu je boravila ekipa francuske televizije u okviru studijskog putovanja novinara, koje je financirala Hrvatska turistička zajednica. Došli su snimiti sedam zaštićenih dijelova prirode u Hrvatskoj, te neke atraktivne lokacije, između kojih su izabrali i Ogulin. U našem su gradu, zajedno s članovima Biospeleološkog društva iz Zagreba, snimali zaštićene endemske vrste u podzemlju, u Đulinom ponoru. Informaciju su pronašli na Internetu i to prvenstveno zahvaljujući istraživanju Američkoga instituta za krš, gdje su saznali da je Đulin ponor jedan od ugroženih u svijetu ali i da je iznimno bogat florom i faunom. Za  tri dana koliko su boravili u Ogulinu, osim Đulinog ponora snimali su i još neke dostupne podzemne lokacije. I ako su radili isključivo na snimanju podzemlja, francuski novinari nisu mogli odoljeti vizuri Kleka koji ih je posebno oduševio, a zahvaljujući postavljenoj botaničkoj stazi, zainteresirali su se i snimali biljni svijet oko kolijevke hrvatskoga planinarstva.

I dok eto novinari te svjetski znanstvenici od Amerike do Europe, a i naši MI-ovci, brigu brinu o Đulinom ponoru, o "Ogulinskoj špiljskoj spužvici"- jedinoj podzemnoj slatkovodnoj spužvi na svijetu, o endemskoj čovječjoj ribici, o flori i fauni.......u isto vrijeme kanjon Dobre pretvorili smo u gradski deponij. I umjesto da svojski prionemo vratiti Gradu ono što smo mu nerazumno oteli, vratiti mu rijeku i ljepotu ponora, mi se kod zdravih očiju pravilo slijepim. Ono što je priroda stvarala 10 milijuna godina ( toliko je kažu znanstvenici staro ogulinsko podzemlje ), jednim drastičnim društvenim nemarom, uspjeli smo uništiti u rekordno kratko vrijeme. I zato umjesto bisera u središtu grada, imamo lokalnu sramotu, globalnih razmjera. Imamo najugroženiji krški fenomen u Hrvatskoj. Ako netko kaže da su novci u pitanju, podsjećamo da postoje natječaji i u našoj zemlji i u Europi, koji osiguravaju kvalitetna financijska sredstva  za zaštitu krša. Postoje i mnogi drugi izvori, postoje predpristupni fondovi. Samo ih treba znati pronaći i pokucati na prava vrata. A za to trebamo imati samo malo dobre volje, samo malo više odgovornosti  i samo malo više ljubavi za ovaj Grad. I ne upirati prstom i optuživati baš uvijek gradsku vlast. Jer priznati moramo - mnogo lošeg sami smo si svojim nemarom priskrbili.