Od ukupnog broja sisavaca koji se kreće oko 5.500 na planetu Zemlji jednu petinu čine šišmiši s više od 1.150 vrsta, a neki podaci govore da ih je možda čak i između 1.200 do 1.300. Europa broji samo 52 vrste, a u Hrvatskoj ih obitava čak 35. Hrvatska je tako prva europska država prema ukupnoj fauni šišmiša.

Šišmiši ili netopiri (Chiroptera) su jedini sisavci koji imaju sposobnost letenja zbog preobrazbe prednjih nogu u sustav za letenje. Podlaktica i prsti su im se produžili, a između njih, između trupa i stražnjih nogu, a često i između njih i repa, razvila se tanka kožica patagium - letnica, koja omogućuje letenje. Imaju snažne prsne mišiće, a na prsnoj im se kosti ističe koštani greben kao u ptica. Na stražnjim nogama mnoge vrste imaju posebnu kost ostrugaču, koja omogućuje razapinjanje letnice. Vrlo su brzi, dostižu brzine od čak 50 km/h.  

Šišmiši su uglavnom noćne životinje, imaju male i nerazvijene oči, ali su im uške velike, a u njima obično imaju i ušni zalistak. Zbog specifične građe ušiju imaju izvrstan sluh i izuzetno razvijen osjet opipa. Naročito im je razvijeno osjetilo opipa na letnici i njušci, na kojoj imaju i poseban kožni nastavak.

Pri letenju u mraku šišmiši se snalaze na načelu radara jer ispuštaju poseban glas. Jeku vlastito­ga glasa hvataju velikim uškama i tako u mraku izbjegavaju svaki predmet koji im je na putu.

Imaju dobro razvijeno zubalo, sa sjekutićima, očnjakom i tupim kutnjacima, ukupno s 32 - 38 zubi. Pri tom u donjoj čeljusti uvijek imaju jedan zub manje nego u gornjoj.

Ženke na prsima imaju par mliječnih žlijezda. Rađaju samo jedno mlado godišnje, koje je usnama pričvršćeno za sisu majke i ona ga stalno nosi sa sobom. U špiljama u kojima obitavaju ljeti zbog odgoja mladih temperatura zraka se kreće između 21 – 23 ^oC da se omogući lakša probavljivost mlijeka mladima. Mali šišmiši u samo dva mjeseca od rođenja trebaju naučiti vještine letenja, orijentiranja, pronalaženja hrane i hiberniranja. Stopa smrtnosti novorođenih se kreće i iznad visokih 50 % pa se populacije pojedinih vrsta vrlo teško oporavljaju u prirodi.

Danju i preko zime šišmiši se, obješeni naglavce, zadržavaju ponajprije u špiljama, i to redovito u velikim skupinama, ali i u šumama, u šupljim stablima kao i u nadzemnim objektima gradova, u raznim zakucima na tavanima i u podrumima te u pukotinama kuća, zgrada, crkava i dvoraca. Neke vrste ovisno o godišnjem ciklusu koriste čitav niz različitih skloništa.

Šišmiši su lovne životinje jer se hrane insektima, naprosto tamaneći velik broj njih pa se ubrajaju u korisne biološke pesticide (insekticide). U umjerenom pojasu, i u Hrvatskoj, šišmiši se hrane isključivo kukcima i paucima. Hrane se u šumama, iznad livada, travnjaka i pašnjaka, iznad vode, oko svjetiljki ovisno o sklonostima pojedine vrste. Zimi spavaju zimski san (hiberniraju) od kraja listopada do početka svibnja.

Iznimno dugo žive, a ubrajaju se u najstariju skupinu sisavaca koja datira još iz vremena dinosaura.

(izvori: Agrarna zoologija, T. Treer, Z. Tucak, Školska knjiga, Zagreb, 1991.;

Državni zavod za zaštitu prirode, Hrvatsko biospeleološko društvo)