Koliko su dosadašnja istraživanja Đulinog ponora i špilje Medvedice bila nepotpuna, pokazuju tek rezultati  sadašnjih istraživanja. Pri tome ne iznenađuje činjenica da nisu otkriveni do sada poznati kanali ovih špilja jer tehničke mogućnosti u  ono vrijeme nisu još dorasle teškim vodenim problemima niti  je bio običaj istraživati vrlo uske kanale ali je ipak neobično da nije ni spomenuta pretpostavka o postojanju ovih kanala koji su sada otkriveni. Ranija istraživanja bila su u stvari, tek početak, a njihov doseg, bez obzira je li bio određen stupnjem razvoja speleološke tehnike ili interesom pojedinca koji su provodili istraživanja, bio je postavljen kao definitivan, i upravo to je najveća pogreška prethodnih istraživača. Potrebno je naime registrirati svako sumnjivo mjesto, svaku mogućnost za nastavkom, čak i ako je vrlo mala i ako to nije primjereno našoj sadašnjoj tehnici. Budućim istraživačima to će biti velika olakšica i dobar putokaz da usmjere svoje snage. U konkretnom slučaju, na svom nacrtu Đule-Medvedice ostavio sam mnogo znakova "?". uz svaki, i najmanji otvor koji može biti ulaz u nove prostore. Ima preko stotinu takvih mjesta u nacrtu, i ona ne znače površnost već činjenicu da je istraživanje u ovom podzemlju još daleko od završetka.

Neovisno od problema začepljivanja ponora  i realizacije njegovog rješenja koje se ovdje sugerira, pred speleolozima stoji zadatak i snažan izazov da nastave speleološko istraživanje ovog podzemlja na širokom planu. S tim u vezi produžit će se i proširiti suradnja zainteresiranih faktora grada Ogulina i speleologa. Nema smisla tajiti da tome pridonosi i želja da Đula-Medvedica izbije na vrh podzemnog svijeta kao najduža špilja. Tijekom istraživanja, za kratko vrijeme od dvije godine sa svojih 15701 metrom ukupne duljine ova špilja se ozbiljno primakla najduljoj špilji u Dinaridima - sistemu Postojnske jame.

Svakom snimatelju je važna točnost mjerenja i predodžbe tih podataka na papiru, ali rijetko kada ima priliku za provjeru te točnosti. Imao sam  sreću da se za to ukazala prilika kod Panjkovog ponora-Kršlja, na predviđenom spoju koji je provjeren ronjenjem, i sada u Đuli-Medvedici, gdje je također zatvoren jedan očekivani krug s razlikom na nacrtu svega 3,5 m na duljini od preko 1500 m. Radi se o spoju koji je postignut otkrivanjem Šetališta baukovih žrtava. Bez ikakvog "uštimavanja" nacrta novog dijela poklopilo se sa starim nacrtom, sa spomenutom greškom od 3,5 m. To mi daje  sigurnost u izvođenju raznih zaključaka na temelju ovog nacrta. U Đuli-Medvedici ima puno kanala zatvorenih u krug tj. spojenih međusobno, i oni dobro dođu snimatelju za korekciju nacrta, odnosno za provjeru točnosti. Pri tome je važno da sve mjerne točke budu obilježene. Do sada ima oko 2300 mjernih točaka. Onome koji pomaže kod snimanja ( tko vuče mjernu vrpcu) zaista nije lako uklesati svaku novu točku i pripadajući četveroznamenkasti broj, ali to je vrlo korisno i potrebno.

Nema sumnje da će se duljina Đule-Medvedice znatno povećati idućim istraživanjima, jer je u dosada otkrivenim dijelovima ostalo mnogo mjesta sa znakom upitnika. Također treba obratiti pažnju "dimnjacima" jer se pokazalo da postoje etaže na visini 15 do 20 m iznad osnovnog nivoa ( u dijelu Velike pletenice i dalje). U suhom dijelu ("filtar") dimnjaci uglavnom vode prema površini , ali i tada bi mogli biti dugi, kosi kanali. Ostaje i nadalje najzanimljivije pitanje, Zapadnog puta, prolaz prema sjeveru nizvodno, i Istočnog puta. također su zanimljivi i mogu dati neočekivan rezultat kanali što se od Velike pletenice odvajaju prema istoku. Ronjenjem bi se u ovoj špilji mogli riješiti mnogi problemi, kada voda ne bi bila tako zagađena i mutna. I u najboljim uvjetima vidljivost ne prelazi 20 cm. Za napredovanje Istočnim putem vrijedilo bi pokušati istočiti vodu iz jezera pumpom i tako sniziti razinu ispod sifonskog praga. Dijagram koji prikazuje prirast duljine špilje , pri kraju indicira lagano smanjivanje. Ta krivulja će u idućem periodu sigurno postati još blaža ukoliko se  neočekivano ne otkriju neki veliki novi dijelovi špilje.

U površinskom speleološkom istraživanju otkrivena je Jama (koja nije) kod tri bora, a koja se nalazi istočno od trećeg kilometra ceste Ogulin-Zagreb. ta istraživanja poduzeta su zato da se eventualno tim putem uđe u podzemni sustav Đula-Medvedica-Gojak, na potezu od zadnjeg sifona u Medvedici prema vrelima Gojak i Kromari. Ova jama duboka je 63 m i na toj dubini zatrpana kamenjem. Prilično je prostrana i zasigana te vjerojatno u neprolaznom nastavku ima vezu sa spomenutim podzemljem. Mnogo značajnije otkriće je stari (nekadašnji) izvor Gojačke Dobre. Na kraju suhog korita iznad sadašnjeg izvora, oko 1200m u smjeru prema Ogulinu, nalazi se nekadašnja izvor-špilja. Poljak spominje povremeno pojavljivanje mutne vode u tom području ali ne govori o špilji, pa nije sigurno je li mu bila poznata. Sada je to suha špilja s velikim ulazom u stijeni. U dnu prostrane ulazne dvorane otkriven je prirodno zatrpan kanal. Snažno strujanje zraka ukazuje na vrlo vjerojatni nastavak špilje u tom smjeru. Kanal vodi koso u dubinu pod nagibom oko 30 stupnjeva. Blokovi kamenja i šljunak ispunjavaju ga do stropa koji je gladak i malo zasigan. Izgled stropa ukazuje  da je nekad ovuda snažno protjecala voda, a prilikom otkopavanja otkrivene su velike i brojne valutice, još jedan dokaz u potvrdu toga. Za sada je otkopano oko 4 m kanala i primjećuje se da ima tendenciju širenja. Pri kraju ima i nešto većih šupljina između stropa i nanosa. Vjerojatno u nastavku strop prelazi u horizontalu ili se čak diže, a začepljenje prestaje strmom kosinom u nekom slobodnom prostoru. To je očigledno ulaz u onaj gornji nivo sistema Ogulinsko polje-Gojak čija je funkcija objašnjena prije. Jako strujanje zraka i velike valutice govore o velikim prostorima u unutrašnjosti. Može se očekivati i veća količina sigovine, s obzirom da je taj dio sustava u hidrološkom smislu izvan funkcije.