Đulin ponor i špilja Medvednica poznate su narodu ovog kraja stotine godina, ali samo ulazni dijelovi. Postoje mnoge priče, gotovo legende, da su ljudi ulazili u Đulu, a izašli na izvoru Gojak, da su u unutrašnjosti čuli crkvena zvona, orgulje i sl. Stvarne činjenice govore  da to nije bilo moguće. Ali to govori da je ovo podzemlje uvijek privlačilo pažnju ljudi i uzbuđivalo njihovu maštu. U maloj knjižici "Topografija i povijest Ogulina" izdanoj 1926. M. Magdić daje sasvim realan opis za tadašnje poznavanje ovih špilja:"Osim Đulinog ponora, još su pod Ogulinom dvije špilje koje moram spomenuti, naime Badanj u dvorištu samog Frankopanskog grada i Medvedica nad kojom je kuća županijskog pisara Mije Novačića što je prije pripadala porodici Perčević. Ta je špilja dugačka pedeset koraka, pada strmo i na kraju je ljevkasti do šest metara dubok otvor u koji uvire voda."

Đulin ponor i Medvedicu spominju i prije u svojim radovima mnogi naši prirodoslovci kao npr., A.Bayer, E.Tietz., Gj.Pilar, M.Šenoa, V.Klarić, A.E.Jurinac, D.Hirc i D.Gorjanović Kramberger, ali iz njihovog opisa je očito da nisu ulazili dublje u unutrašnjost.

Prvi je speleološki istraživao ogulinsko podzemlje Josip Poljak, geolog i dugogodišnji ravnatelj Geološko-paleontološkog  muzeja u Zagrebu. On je svoja istraživanja i opažanja provodio kroz dugi niz godina i objavljivao rezultate više puta. Prvi veći rad o tome izdan je 1926. pod naslovom "Geomorfologija i hidrografija okoliša Ogulina i ogulinskog Zagorja", a desetak godina poslije (1935.) objavio je rad "Pećine okolice Ogulina, V.Paklenice i Zameta". Uz ovaj rad objavljeni su i topografski prikazi Đulinog ponora i Medvedice što ih je načinio J.Poljak. Drugi je istraživao ovo podzemlje M.Malez 1954.( Đulin ponor) i 1955. (Medvedicu). radovi su objavljeni u Geološkom vjesniku. Poljak svoje tumačenje hidrografije Đulinog ponora i Medvedice temelji na dugogodišnjim promatranjima, u toku kojih je bilo i vrlo velikih poplava. To su danas vrlo korisni podaci, tim više što su se hidrološki odnosi značajno izmijenili izgradnjom akumulacije i umjetnog tunela za potrebe hidroelektrane Gojak. Tako su neke pojave sasvim nestale, pa o njima saznajemo samo iz ranijih opisa. Poljakovi zaključci  ne oslanjaju se mnogo na njegove topografske snimke, možda jer je autor bio svjestan da mu je tehnika mjerenja i crtanja nacrta nedovoljno precizna. Najslabija strana njegovih topografskih prikaza su smjerovi i nagibi ( visinske razlike), dok su duljine vrlo točno mjerene, što u odnosu na prva dva osnovna elementa topografskog snimka (smjer, nagib) izgleda upravo pretjerano. Ipak korisna je strana tog preciznog mjerenja duljine da se Poljakov nacrt može uspoređivati sa novijim topografskim snimcima i tako točno odrediti mjesto do kojeg je doseglo njegovo istraživanje.

U špilji Medvedici Poljak je došao do tzv. Meksičkog klanca u glavnom kanalu koji se nalazi 570 m od ulaza. Njegov podatak je 608 m i 30 cm, a razlika je u tome što Poljak nije uzimao duljinu projekcije na horizontalnu ravninu izmjerene duljine, kako je to danas pravilo, već upravo izmjerenu duljinu bez obzira na nagib. Osim ovog dijela glavnog kanala bio mu je poznat i desni odvojak kod ulaza u duljini od 67 m i dio kanala sa vrtložnim loncima. Za sve te "završetke" kanala kaže da su uski i neprolazni. O najudaljenijem mjestu do kojeg je stigao (Meksički klanac) doslovno piše: "Ispod te stepenice ,a sa SO strane dvorane dolazi jaki tok vode podzemnice koja zalazi mirnim tokom u 2 m široku pukotinu i teče u pravcu sjeveroistočnom. Nakon 10 m pukotina se tako sužuje, da nije moguće daljnje napredovanje."

Danas znamo da vodeni tok dolazi sa južne strane kroz kanal koji je istražen 30 m  uz vodu, prolazi kroz spomenutu pukotinu široku 2 m, ali nakon 10 m se ne suzuje, već naprotiv širi na 7 do 10 m i tako nastavlja dalje još stotine metara. Poljaka je u napredovanju spriječila duboka voda kakva je i danas na tom mjestu, ali on ne govori o toj zapreci, već o nepostojećem suženju. Slično je i s opisom završetka u lijevom prostranom kanalu (Kanal vrtložnih lonaca) koji je ustvari ulaz ,i to sasvim prohodan, u najveći labirint kanala Medvedice.

U hidrološkom tumačenju Poljak ima nekoliko pogrešnih zaključaka zbog nedovoljnih podataka o položaju i pružanju špilja, ali u osnovi su njegovi zaključci točni i poslije potvrđeni. U svakom slučaju Poljaku treba odati veliko priznanje što je sa onako skromnim pomagalima koje je imao, i praktički sam, uspio prodrijeti tako duboko u podzemlje. Tako duboko nije došao Malez 20 godina poslije s puno boljom opremom i kada zbog izgradnje HE Gojak više nije sva voda ogulinske Dobre tekla u podzemlje.

Osobito je značajan topografski snimak Đulinog ponora što ga je načinio Poljak. Iz njega je vidljivo da je kroz tzv. prvi desni odvojak bilo moguće ući 177 m daleko od ulaza (danas Poljakova dvorana i Šmaugovo pustošenje). Upravo taj kanal potvrda je direktne veze, odnosno jedinstvenosti ovog sistema-Đulinog ponora i Medvedice. Danas je taj kanal začepljen balvanima i granjem na oko 100 m od ulaza. Pristup do onog dijela kanala iza začepljenja više nije moguć od strane Đulinog ponora, već kroz špilju Medvedicu. To su pokazala najnovija istraživanja, točan topografski snimak i određivanje međusobnog položaja ovih špilja. Zato sada možemo reći da je Poljak ušao u Medvedicu 70 m duboko kroz Đulin ponor, a da to nije znao.

Mjesto označeno nazivom "Vrtača" je današnji Poljakov prolaz, a dvorana gdje se nalazi "Ilovina" je u sadašnjoj Medvedici i nosi ime Šmaugovo pustošenje. Isti taj prolaz bio je prohodan i u vrijeme Malezovih istraživanja 1954. iako to tada nije iskorišteno za istraživanje. Malez je došao samo do polovice tog kanala, tj. do mjesta gdje je kanal danas začepljen. U to vrijeme, kako se navodi u Malezovu radu, zapreku je samo predstavljalo samo jezerce u najnižem dijelu kanala, dok se u slobodnom prostoru iznad vode osjećalo strujanje zraka. Malezova istraživanja općenito nisu dala nekih bitno novih znanja o hidrogeologiji ovog podzemlja. Najveći je doprinos tog istraživanja otkriće novog spleta kanala u Đulinom ponoru ukupne duljine oko 500 m i sifona u glavnom kanalu. Također su učinjeni mnogo precizniji snimci Đulinog ponora i špilje Medvedice, ali bez nekih dijelova gdje je prije bio Poljak. U Medvedici Malez dolazi samo do slapa na 400 m od ulaza (danas Poljakov slap), a za nastavak kaže da je neprolazan. Kako je prije spomenuto, Poljak je bio još 170 m dalje u tom kanalu. Prvi desni odvojak na samom ulazu u Medvedicu Poljak je istražio do 67 m duljine., Malez je snimio samo 20 m ,te navodi da je prolaz zatrpan kamenjem. Naša istraživanja daju podatak o 83 m duljine i ne nalazimo nikakvo zarušenje.

Ukupna duljina kanala što ih je snimio Malez u Medvedici iznosi 750 m. Taj snimak je točniji od Poljakovog, ali u interpretaciji hidroloških odnosa Malez je napravio grubu pogrešku smještajući ulaz Medvedice 200 m sjeveroistočno od Đulinog ponora (azimut 50 stupnjeva) dok se ustvari nalazi 310 m istočno. Zbog krivo određenog položaja izvedeni su i krivi zaključci, tj. da voda iz desnih kanala Đulinog ponora dolazi u Medvedicu kroz sifon na kraju Dvorane svih maglica (Mali potok).

Ovo je samo potvrda da se svako zaključivanje u vezi speleoloških objekata mora bazirati na preciznom topografskom snimku i njegovom pravilnom smještanju na topografsku kartu.

Naše istraživanje Đulinog ponora i Medvedice oslanjalo se na rezultate prijašnjih istraživanja koja su tumačila definitivnim hidrološke odnose i druge pojave u tim špiljama. Pokazalo se da je mnogo toga sasvim drugačiji. Da ne bi napravio istu grešku za svoje rezultate, zaključke i pretpostavke neću tvrditi da su konačni i nepromjenjivi.