Po sadašnjoj funkciji prvi dio mogli bismo nazvati "filtrom". Njen mali dio je Đulin ponor, smješten na zapadnoj strani i voda rijeke Dobre što povremeno uvire u podzemlje dolazi uglavnom kroz njega. Ukoliko je voda dovoljno velika, protječe čitavom duljinom glavnog kanala Đulinog ponora i ponire na sjevernom kraju u izlaznom sifonu. Ako je količina vode mala gubi se već prije u kamenitom koritu u špilji, ili čak ispred nje. Ali i tada sigurno slijedi isti put samo malo niže. Iz spomenutog sifona voda odlazi nepoznatim podzemnim putem i pojavljuje se u srednjem dijelu špilje kroz ulazni sifon Velikog potoka. Ogromna količina granja, velikih balvana i raznog drugog smeća u kanalima nizvodno od tog sifona (Dvorana Drvobradog, Entići) pokazuje da je taj nepoznati dio između dva sifona prilično protočan. To je ustvari direktna veza, i porast vode velikog potoka, kada nahrupi bujica kroz Đulu, događa se strelovito. Taj vodeni tok puni sve dijelove nizvodno i najveća je opasnost za istraživače u ovoj špilji. Svi su ostali tokovi u ovom dijelu špilje manji i sami za sebe ne bi mogli ugroziti sigurnost ljudi.

Od ulaza u Đulu voda se spušta do spomenutog sifona za 22 m. U nepoznatom dijelu do Velikog potoka pada za još 2,2 m. To znači da u 600m linijske udaljenosti sigurno ima kaskada, tj. dijelova koji nisu potopljeni vodom u obliku sifona. Tom nepoznatom dijelu toka vjerojatno se pridružuje jedan manji, također stalan potok koji prikuplja vodu u istočnim dijelovima Đulinog ponora, gdje i ponire. Pojavljuje se u Medvedici nakon kratkog skrivenog puta i tu pod imenom Srebrotok teče tridesetak metara, te ponovo napušta prohodne dijelove, u smjeru linije Đula-Veliki potok. Ta veza je pretpostavljena, ali vrlo vjerojatna.

Prvi desni odvojak u Đulinom ponoru je direktna veza s kanalima Medvedice. Kroz taj, kao i druge istočne kanale odlazi voda u slučaju kada glavni sifon ne može gutati svu nadolazeću količinu. To se redovito događa više puta godišnje i tada svi ovi dijelovi budu potopljeni neko vrijeme. Na uskim mjestima su se zaglavili veliki balvani i granje, pa se tako smanjio protok vode. Uslijed toga još više se povećala akumulacija materijala, sada već i sitnijeg šljunka, te raznog otpada koji sporo trune. Tako je ovaj prirodni prolaz, kroz koji je još 1954. g. bilo moguće proći i kroz koji je ranije prošao Josip Poljak, sada potpuno začepljen. Kroz debelu zapreku raznog materijala struji zrak i procjeđuje se voda. U dijelovima iza tog mjesta koji su dostupni od strane Medvedice, ima također velikih nakupina balvana i granja (Šmaugovo pustošenje, Štakorova dvorana i dr.). Na velikom nacrtu ta su mjesta posebno obilježena, pa se tako  može vidjeti gdje su mjesta povećane akumulacije nanosa, odnosno koji je smjer kretanja vode kada su ti kanali u funkciji. To je mnogo uočljivije u samom podzemlju, pa se tako sa porastom količine smeća može pratiti približavanje Đulinom ponoru kroz kanale Medvedice. Zato se može govoriti o ovom dijelu špilje kao o svojevrsnom filtru za grube otpatke što ih unaša rijeka Dobra u podzemlje. Ti kanali su vrlo razgranati krivudavi i pretežno manjeg profila, pa sve to olakšava zadržavanje smeća. To su oduvijek bila uska grla sistema, ali novijim začepljivanjima suzila su se još više. Neki dijelovi su prilično visoki u odnosu na osnovni nivo. To su uglavnom kanali koji vode prema površini, kao npr. Nebeski put, koji u svom najvišem dijelu doseže svega 5 metara niže od ulaza u Medvedicu, odnosno 12 m ispod površine, a to je  upravo u dvorištu crkve Sv. Križa. Najniža mjesta u tom dijelu špilje su na dubini oko 60 m ispod ulaza u Medvedicu, i  tu se nalaze ostaci protjecanja vode u obliku jezera i sifona ( Tihe vode, Lorien). Malo jači potok pojavljuje se u Aureninoj odaji, koji dobiva vodu, možda direktno iz korita Dobre uzvodno od Đulinog ponora.

U ovom dijelu špilje kanali su uglavnom puni blata i pijeska, a na stijenama nose fini sloj mulja. Njih zahvaća voda samo za vrijeme inundacije špilje i očito više ne služe kao protočni kanali. Malo ih je koji su čisti s glatkim, ispranim stijenama. Takvi kanali su aktivni za vrijeme povišenog vodostaja. Etaže nisu izrazito odvojene, premda ima mnogo kanala koji leže jedan pored drugog. Možda će se daljnjim istraživanjima otkriti više etaža, kao što je nađena gornja etaža u Đulinom ponoru koja leži upravo nad ulaznom dvoranom i drugim poznatim dijelovima. Ta gusta mreža kanala nazvana je Izgubljeni kanal i povećava duljinu sistema za 450 m.

Još gušći splet kanala je tzv. Gandalfov čvor. Taj dio je teško prikazati i na velikom nacrtu M 1: 500 i gotovo da je potrebna pomoć čarobnjaka za snalaženje u tom labirintu, pa mu odatle i dolazi ime. U dosadašnjim istraživanjima uglavnom se nije ulazilo u kanale gdje je potrebno otklesavati ili prokopavati prolaz ali takvih mjesta ima puno, pa se može očekivati da će se špilja znatno "produljiti" na taj način.

Kanal Istočni put koji završava za sada Golumovim jezerom, nije bio za vrijeme prve etape istraživanja smatran osobito važnim. Tek nakon kompletiranja nacrta ustanovljeno je da on vrlo vjerojatno predstavlja onaj traženi odvojak prema sjeveroistoku, tj. da podzemno prati stari nadzemni tok rijeke Dobre prema ponorima u području Obruča. Nažalost, pokazalo se poslije da je Golumovo jezero sifon koji ne mijenja bitno nivo niti za vrijeme najnižeg vodostaja. Izgleda da je sličnog karaktera i kanal Austral - najjužniji kanal špilje. On je malo uži i pri kraju skreće prema istoku gdje završava sifonom.

Ulaz u špilju Medvedicu

U špilju Medvedicu se ulazi kroz kos i prilično uzak hodnik koji na trideset metara od ulaza ima skok 4 m dubine (Kanal svih vjetrova). U ljetnom režimu strujanja ovaj kanal je vlažan i blatan. Zimi vjetar puše u špilju i taj dio je suh. Zona smrzavanja dopire do Dvorane sivih maglica, oko 70 metara od ulaza. Od tog mjesta na jugozapadnu stranu odvaja se kanal vrtložnih lonaca kojim se ulazi u  prije opisani splet kanala.