Đulin ponor i špilja Medvedica su povezani u jedan podzemni špiljski sustav s ukupnom horizontalnom duljinom kanala 16.396 m. Ulazni dijelovi ovog sustava (Đula, Medvedica, Badanj) poznati su još od davnina. Prva istraživanja izveli su Josip Poljak (1926.) i Mirko Malez (1956.-1957.). Detaljna istraživanja ovog špiljskog sustava organizirao je Marijan Čepelak i Speleološki odsjek PDS Velebit (Zagreb) od 1984. do 1987. godine.

Ovdje prikazujemo rezultate tih istraživanja uz tekstove napisane neposredno nakon istraživanja u kojima je istražen veći dio ovog špiljskog sustava. Nakon tih istraživanja u tom su području izvođena nova istraživanja. Još tijekom istraživanja Đulinog ponora-Medvedice, otkrivena je mogućnost ulaza u unutrašnjost periodične izvor-špilje Stari Gojak, međutim, tada nije bilo vremena za to istraživanje. Nedugo poslije speleolozi su prokopali prolaz i istražili nešto preko 100 m. Nakon 1986., članovi SO Željezničara su istraživali izvor Gojak. Nakon ronjenja sifona ušli su u velike kanale i došli do vrlo dubokih sifona (vertikalnih rasjeda), što je M.Čepelak predvidio tijekom istraživanja  Đulinog ponora-Medvedice. Da bi se upotpunila slika biti će potrebno proširiti prikaz s rezultatima tih istraživanja.

Od 1984. do 1987. provedena su sustavna istraživanja u organizaciji Speleološkog odsjeka Velebit iz Zagreba, te je tijekom tih istraživanja istraženo i topografski snimljeno 16396 m špiljskih kanala (u horizontalnoj projekciji). Istraživanja je vodio Marijan Čepelak, te su od 1.7.1984. do 23.2.1986. izvršena ukupno 43 ulaska u podzemlje (465 sati boravka ekipa u podzemlju).

Visinska razlika između najviše i najniže točke je 83.5 m. Prosječna temperatura u špiljskom sustavu Đula-Medvedica je 9 °C. Špiljski sustav je podijeljen u 3 glavna dijela. Prvi dio čini labirint kanala između Đulinog ponora i ulaznih dijelova špilje Medvedice. Ulaz u Medvedicu je 310 m daleko od ulaza u Đulin ponor. Tijekom perioda niskog vodostaja, ovo je suhi dio špilje. Ovaj dio špiljskog sustava je neka vrsta filtera rijeke Dobre i glavni uzrok poplava. U drugom dijelu nazvanom Velika pletenica nalazi se glavni kanal u smjeru sjevera. To je najizduženiji dio špilje s nekoliko vodopada i jezera, ali i dio koji je poprilično onečišćen. Treći dio špiljskog sustava čini nekoliko velikih kanala koji čine jaki vodeni tok u smjeru JZ-SI. Za razliku od prva dva dijela, u ovom dijelu nisu uočena jača zagađenja i voda je dosta čista.

Budući da se radi o aktivnom objektu s vodenim tokovima, špiljski ukrasi nisu mnogobrojni. Dosta su česti erozivni oblici poput vrtložnih formi. Nivo vode se često vrlo brzo diže kao posljedica jakih kiša ili topljenja snijega. Dok je voda visoka (kada se ispušta voda iz hidroelektrane Gojak), veći dio špilje je potpuno potopljen vodom. 

Najistočniji dio špilje završava sifonom te ukazuje na to da dio vodenih tokova podzemne rijeke Dobre teče prema izvoru Bistrac. Glavni smjer kanala i vodenih tokova u špilji Medvedici je u pravcu sjevera, u istom smjeru kao i Gojačka Dobra. Najjači vodeni tok u trećem dijelu špilje dolazi iz smjera ponora površinske Dobre u Okruglici i Hreljinu.

Kod speleološkog istraživanje nepoznatog prostora običaj je da istraživači daju imena pojedinim dijelovima. Ona služe za lakše sporazumijevanje u razgovoru o špilji i za njeno opisivanje, ali imaju i finije nijanse značenja. U ovom velikom špiljskom sustavu, osim za imena kanala, dvorana, potoka i karakterističnih mjesta, postoji potreba da se veće skupine kanala i čitava područja označe nekim zajedničkim imenom. Tako su pojedini izrazito gusti spletovi kanala dobili imena kao što su: Gandalfov čvor, Elfski čvor, Pletenice, Crne Anis, Šelobina mreža i dr., dok su neka područja zbog svoje izdvojenosti dobila imena kao npr. Hobiton, Gurdemalija, Morija, Rivendel, Hador i dr. Većina toponima iz ovog špiljskog sustava potječe iz svijeta bajki što je , ustvari aluzija na sličnost sa svijetom mašte. Tako se ovdje mogu sresti imena iz književnosti Tolkina, Carola, Endea i dr. ali nisu dana nasumce, već s nekim smislom koji veže karakter dotičnog mjesta sa značajkom imena iz priče ( npr. Šmaugovo pustošenje, Patuljkop, Vilin-luke, Lorijen, Iza zrcala itd.). Neka imena su vezana za pojedine važnije događaje u toku istraživanja kao Foto sifon ( izgubljen fleš i objektiv), Ivin skok ( pad niz 4 m visok skok). Posljednje pristanište (izgubljen čamac), ili su plod trenutne inspiracije i oduševljenja istraživača - Mamutove oči, Gaudijeva cijev, Ramzesovo korito, Ključanica, Šank,....

Imena nekih mjesta potječu od susreta sa životinjicama, pa tako postoji Štakorova dvorana, Krtičina jazbina, Jezero mršave žabe. Većina toponima je u vezi s karakterom mjesta i na neki način ga opisuje - Glasna voda, Skriveni potok, Crni gaz, Dvorana Poklonika (ima niski strop pa se treba pognuti),Tihe vode, kanal svih vjetrova itd. Neki kanali su dobili ime po svom pružanju ( Istočni i Zapadni put, Austral, Sredinom prstena, Mali zavijutak). Naravno da su zadržana sva imena koja su bila otprije poznata, ali tih je vrlo malo. Jedino se spominje Dvorana sivih maglica ( J.Poljak) i Kanal vrtložnih lonaca (M. Malez). Poljakovo ime nosi dvorana u Medvedici - mjesto do kojeg je on došao kroz Đulu, i jedan slap koji je fotografirao. To je izuzetan slučaj jer se uglavnom izbjegava koristiti imena ljudi za nazive špilja i njezinih dijelova. Šteta je što nema više starih naziva od prethodnih istraživača kao npr. u špilji Veternici, gdje se kroz nazivlje odražavaju i razlike u sklonostima pojedinih generacija istraživača, pa tako i povijesni tok istraživanja. 

(izvor: Marijan Čepelak, 1985: Špiljski sustav Đula-Medvedica, Speleolog, 1984-1985, 2-24, Zagreb)

Koliko su dosadašnja istraživanja Đulinog ponora i špilje Medvedice bila nepotpuna, pokazuju tek rezultati  sadašnjih istraživanja. Pri tome ne iznenađuje činjenica da nisu otkriveni do sada poznati kanali ovih špilja jer tehničke mogućnosti u  ono vrijeme nisu još dorasle teškim vodenim problemima niti  je bio običaj istraživati vrlo uske kanale ali je ipak neobično da nije ni spomenuta pretpostavka o postojanju ovih kanala koji su sada otkriveni. Ranija istraživanja bila su u stvari, tek početak, a njihov doseg, bez obzira je li bio određen stupnjem razvoja speleološke tehnike ili interesom pojedinca koji su provodili istraživanja, bio je postavljen kao definitivan, i upravo to je najveća pogreška prethodnih istraživača. Potrebno je naime registrirati svako sumnjivo mjesto, svaku mogućnost za nastavkom, čak i ako je vrlo mala i ako to nije primjereno našoj sadašnjoj tehnici. Budućim istraživačima to će biti velika olakšica i dobar putokaz da usmjere svoje snage. U konkretnom slučaju, na svom nacrtu Đule-Medvedice ostavio sam mnogo znakova "?". uz svaki, i najmanji otvor koji može biti ulaz u nove prostore. Ima preko stotinu takvih mjesta u nacrtu, i ona ne znače površnost već činjenicu da je istraživanje u ovom podzemlju još daleko od završetka.

Neovisno od problema začepljivanja ponora  i realizacije njegovog rješenja koje se ovdje sugerira, pred speleolozima stoji zadatak i snažan izazov da nastave speleološko istraživanje ovog podzemlja na širokom planu. S tim u vezi produžit će se i proširiti suradnja zainteresiranih faktora grada Ogulina i speleologa. Nema smisla tajiti da tome pridonosi i želja da Đula-Medvedica izbije na vrh podzemnog svijeta kao najduža špilja. Tijekom istraživanja, za kratko vrijeme od dvije godine sa svojih 15701 metrom ukupne duljine ova špilja se ozbiljno primakla najduljoj špilji u Dinaridima - sistemu Postojnske jame.

Svakom snimatelju je važna točnost mjerenja i predodžbe tih podataka na papiru, ali rijetko kada ima priliku za provjeru te točnosti. Imao sam  sreću da se za to ukazala prilika kod Panjkovog ponora-Kršlja, na predviđenom spoju koji je provjeren ronjenjem, i sada u Đuli-Medvedici, gdje je također zatvoren jedan očekivani krug s razlikom na nacrtu svega 3,5 m na duljini od preko 1500 m. Radi se o spoju koji je postignut otkrivanjem Šetališta baukovih žrtava. Bez ikakvog "uštimavanja" nacrta novog dijela poklopilo se sa starim nacrtom, sa spomenutom greškom od 3,5 m. To mi daje  sigurnost u izvođenju raznih zaključaka na temelju ovog nacrta. U Đuli-Medvedici ima puno kanala zatvorenih u krug tj. spojenih međusobno, i oni dobro dođu snimatelju za korekciju nacrta, odnosno za provjeru točnosti. Pri tome je važno da sve mjerne točke budu obilježene. Do sada ima oko 2300 mjernih točaka. Onome koji pomaže kod snimanja ( tko vuče mjernu vrpcu) zaista nije lako uklesati svaku novu točku i pripadajući četveroznamenkasti broj, ali to je vrlo korisno i potrebno.

Nema sumnje da će se duljina Đule-Medvedice znatno povećati idućim istraživanjima, jer je u dosada otkrivenim dijelovima ostalo mnogo mjesta sa znakom upitnika. Također treba obratiti pažnju "dimnjacima" jer se pokazalo da postoje etaže na visini 15 do 20 m iznad osnovnog nivoa ( u dijelu Velike pletenice i dalje). U suhom dijelu ("filtar") dimnjaci uglavnom vode prema površini , ali i tada bi mogli biti dugi, kosi kanali. Ostaje i nadalje najzanimljivije pitanje, Zapadnog puta, prolaz prema sjeveru nizvodno, i Istočnog puta. također su zanimljivi i mogu dati neočekivan rezultat kanali što se od Velike pletenice odvajaju prema istoku. Ronjenjem bi se u ovoj špilji mogli riješiti mnogi problemi, kada voda ne bi bila tako zagađena i mutna. I u najboljim uvjetima vidljivost ne prelazi 20 cm. Za napredovanje Istočnim putem vrijedilo bi pokušati istočiti vodu iz jezera pumpom i tako sniziti razinu ispod sifonskog praga. Dijagram koji prikazuje prirast duljine špilje , pri kraju indicira lagano smanjivanje. Ta krivulja će u idućem periodu sigurno postati još blaža ukoliko se  neočekivano ne otkriju neki veliki novi dijelovi špilje.

U površinskom speleološkom istraživanju otkrivena je Jama (koja nije) kod tri bora, a koja se nalazi istočno od trećeg kilometra ceste Ogulin-Zagreb. ta istraživanja poduzeta su zato da se eventualno tim putem uđe u podzemni sustav Đula-Medvedica-Gojak, na potezu od zadnjeg sifona u Medvedici prema vrelima Gojak i Kromari. Ova jama duboka je 63 m i na toj dubini zatrpana kamenjem. Prilično je prostrana i zasigana te vjerojatno u neprolaznom nastavku ima vezu sa spomenutim podzemljem. Mnogo značajnije otkriće je stari (nekadašnji) izvor Gojačke Dobre. Na kraju suhog korita iznad sadašnjeg izvora, oko 1200m u smjeru prema Ogulinu, nalazi se nekadašnja izvor-špilja. Poljak spominje povremeno pojavljivanje mutne vode u tom području ali ne govori o špilji, pa nije sigurno je li mu bila poznata. Sada je to suha špilja s velikim ulazom u stijeni. U dnu prostrane ulazne dvorane otkriven je prirodno zatrpan kanal. Snažno strujanje zraka ukazuje na vrlo vjerojatni nastavak špilje u tom smjeru. Kanal vodi koso u dubinu pod nagibom oko 30 stupnjeva. Blokovi kamenja i šljunak ispunjavaju ga do stropa koji je gladak i malo zasigan. Izgled stropa ukazuje  da je nekad ovuda snažno protjecala voda, a prilikom otkopavanja otkrivene su velike i brojne valutice, još jedan dokaz u potvrdu toga. Za sada je otkopano oko 4 m kanala i primjećuje se da ima tendenciju širenja. Pri kraju ima i nešto većih šupljina između stropa i nanosa. Vjerojatno u nastavku strop prelazi u horizontalu ili se čak diže, a začepljenje prestaje strmom kosinom u nekom slobodnom prostoru. To je očigledno ulaz u onaj gornji nivo sistema Ogulinsko polje-Gojak čija je funkcija objašnjena prije. Jako strujanje zraka i velike valutice govore o velikim prostorima u unutrašnjosti. Može se očekivati i veća količina sigovine, s obzirom da je taj dio sustava u hidrološkom smislu izvan funkcije. 

Đulin ponor i špilja Medvednica poznate su narodu ovog kraja stotine godina, ali samo ulazni dijelovi. Postoje mnoge priče, gotovo legende, da su ljudi ulazili u Đulu, a izašli na izvoru Gojak, da su u unutrašnjosti čuli crkvena zvona, orgulje i sl. Stvarne činjenice govore  da to nije bilo moguće. Ali to govori da je ovo podzemlje uvijek privlačilo pažnju ljudi i uzbuđivalo njihovu maštu. U maloj knjižici "Topografija i povijest Ogulina" izdanoj 1926. M. Magdić daje sasvim realan opis za tadašnje poznavanje ovih špilja:"Osim Đulinog ponora, još su pod Ogulinom dvije špilje koje moram spomenuti, naime Badanj u dvorištu samog Frankopanskog grada i Medvedica nad kojom je kuća županijskog pisara Mije Novačića što je prije pripadala porodici Perčević. Ta je špilja dugačka pedeset koraka, pada strmo i na kraju je ljevkasti do šest metara dubok otvor u koji uvire voda."

Đulin ponor i Medvedicu spominju i prije u svojim radovima mnogi naši prirodoslovci kao npr., A.Bayer, E.Tietz., Gj.Pilar, M.Šenoa, V.Klarić, A.E.Jurinac, D.Hirc i D.Gorjanović Kramberger, ali iz njihovog opisa je očito da nisu ulazili dublje u unutrašnjost.

Prvi je speleološki istraživao ogulinsko podzemlje Josip Poljak, geolog i dugogodišnji ravnatelj Geološko-paleontološkog  muzeja u Zagrebu. On je svoja istraživanja i opažanja provodio kroz dugi niz godina i objavljivao rezultate više puta. Prvi veći rad o tome izdan je 1926. pod naslovom "Geomorfologija i hidrografija okoliša Ogulina i ogulinskog Zagorja", a desetak godina poslije (1935.) objavio je rad "Pećine okolice Ogulina, V.Paklenice i Zameta". Uz ovaj rad objavljeni su i topografski prikazi Đulinog ponora i Medvedice što ih je načinio J.Poljak. Drugi je istraživao ovo podzemlje M.Malez 1954.( Đulin ponor) i 1955. (Medvedicu). radovi su objavljeni u Geološkom vjesniku. Poljak svoje tumačenje hidrografije Đulinog ponora i Medvedice temelji na dugogodišnjim promatranjima, u toku kojih je bilo i vrlo velikih poplava. To su danas vrlo korisni podaci, tim više što su se hidrološki odnosi značajno izmijenili izgradnjom akumulacije i umjetnog tunela za potrebe hidroelektrane Gojak. Tako su neke pojave sasvim nestale, pa o njima saznajemo samo iz ranijih opisa. Poljakovi zaključci  ne oslanjaju se mnogo na njegove topografske snimke, možda jer je autor bio svjestan da mu je tehnika mjerenja i crtanja nacrta nedovoljno precizna. Najslabija strana njegovih topografskih prikaza su smjerovi i nagibi ( visinske razlike), dok su duljine vrlo točno mjerene, što u odnosu na prva dva osnovna elementa topografskog snimka (smjer, nagib) izgleda upravo pretjerano. Ipak korisna je strana tog preciznog mjerenja duljine da se Poljakov nacrt može uspoređivati sa novijim topografskim snimcima i tako točno odrediti mjesto do kojeg je doseglo njegovo istraživanje.

U špilji Medvedici Poljak je došao do tzv. Meksičkog klanca u glavnom kanalu koji se nalazi 570 m od ulaza. Njegov podatak je 608 m i 30 cm, a razlika je u tome što Poljak nije uzimao duljinu projekcije na horizontalnu ravninu izmjerene duljine, kako je to danas pravilo, već upravo izmjerenu duljinu bez obzira na nagib. Osim ovog dijela glavnog kanala bio mu je poznat i desni odvojak kod ulaza u duljini od 67 m i dio kanala sa vrtložnim loncima. Za sve te "završetke" kanala kaže da su uski i neprolazni. O najudaljenijem mjestu do kojeg je stigao (Meksički klanac) doslovno piše: "Ispod te stepenice ,a sa SO strane dvorane dolazi jaki tok vode podzemnice koja zalazi mirnim tokom u 2 m široku pukotinu i teče u pravcu sjeveroistočnom. Nakon 10 m pukotina se tako sužuje, da nije moguće daljnje napredovanje."

Danas znamo da vodeni tok dolazi sa južne strane kroz kanal koji je istražen 30 m  uz vodu, prolazi kroz spomenutu pukotinu široku 2 m, ali nakon 10 m se ne suzuje, već naprotiv širi na 7 do 10 m i tako nastavlja dalje još stotine metara. Poljaka je u napredovanju spriječila duboka voda kakva je i danas na tom mjestu, ali on ne govori o toj zapreci, već o nepostojećem suženju. Slično je i s opisom završetka u lijevom prostranom kanalu (Kanal vrtložnih lonaca) koji je ustvari ulaz ,i to sasvim prohodan, u najveći labirint kanala Medvedice.

U hidrološkom tumačenju Poljak ima nekoliko pogrešnih zaključaka zbog nedovoljnih podataka o položaju i pružanju špilja, ali u osnovi su njegovi zaključci točni i poslije potvrđeni. U svakom slučaju Poljaku treba odati veliko priznanje što je sa onako skromnim pomagalima koje je imao, i praktički sam, uspio prodrijeti tako duboko u podzemlje. Tako duboko nije došao Malez 20 godina poslije s puno boljom opremom i kada zbog izgradnje HE Gojak više nije sva voda ogulinske Dobre tekla u podzemlje.

Osobito je značajan topografski snimak Đulinog ponora što ga je načinio Poljak. Iz njega je vidljivo da je kroz tzv. prvi desni odvojak bilo moguće ući 177 m daleko od ulaza (danas Poljakova dvorana i Šmaugovo pustošenje). Upravo taj kanal potvrda je direktne veze, odnosno jedinstvenosti ovog sistema-Đulinog ponora i Medvedice. Danas je taj kanal začepljen balvanima i granjem na oko 100 m od ulaza. Pristup do onog dijela kanala iza začepljenja više nije moguć od strane Đulinog ponora, već kroz špilju Medvedicu. To su pokazala najnovija istraživanja, točan topografski snimak i određivanje međusobnog položaja ovih špilja. Zato sada možemo reći da je Poljak ušao u Medvedicu 70 m duboko kroz Đulin ponor, a da to nije znao.

Mjesto označeno nazivom "Vrtača" je današnji Poljakov prolaz, a dvorana gdje se nalazi "Ilovina" je u sadašnjoj Medvedici i nosi ime Šmaugovo pustošenje. Isti taj prolaz bio je prohodan i u vrijeme Malezovih istraživanja 1954. iako to tada nije iskorišteno za istraživanje. Malez je došao samo do polovice tog kanala, tj. do mjesta gdje je kanal danas začepljen. U to vrijeme, kako se navodi u Malezovu radu, zapreku je samo predstavljalo samo jezerce u najnižem dijelu kanala, dok se u slobodnom prostoru iznad vode osjećalo strujanje zraka. Malezova istraživanja općenito nisu dala nekih bitno novih znanja o hidrogeologiji ovog podzemlja. Najveći je doprinos tog istraživanja otkriće novog spleta kanala u Đulinom ponoru ukupne duljine oko 500 m i sifona u glavnom kanalu. Također su učinjeni mnogo precizniji snimci Đulinog ponora i špilje Medvedice, ali bez nekih dijelova gdje je prije bio Poljak. U Medvedici Malez dolazi samo do slapa na 400 m od ulaza (danas Poljakov slap), a za nastavak kaže da je neprolazan. Kako je prije spomenuto, Poljak je bio još 170 m dalje u tom kanalu. Prvi desni odvojak na samom ulazu u Medvedicu Poljak je istražio do 67 m duljine., Malez je snimio samo 20 m ,te navodi da je prolaz zatrpan kamenjem. Naša istraživanja daju podatak o 83 m duljine i ne nalazimo nikakvo zarušenje.

Ukupna duljina kanala što ih je snimio Malez u Medvedici iznosi 750 m. Taj snimak je točniji od Poljakovog, ali u interpretaciji hidroloških odnosa Malez je napravio grubu pogrešku smještajući ulaz Medvedice 200 m sjeveroistočno od Đulinog ponora (azimut 50 stupnjeva) dok se ustvari nalazi 310 m istočno. Zbog krivo određenog položaja izvedeni su i krivi zaključci, tj. da voda iz desnih kanala Đulinog ponora dolazi u Medvedicu kroz sifon na kraju Dvorane svih maglica (Mali potok).

Ovo je samo potvrda da se svako zaključivanje u vezi speleoloških objekata mora bazirati na preciznom topografskom snimku i njegovom pravilnom smještanju na topografsku kartu.

Naše istraživanje Đulinog ponora i Medvedice oslanjalo se na rezultate prijašnjih istraživanja koja su tumačila definitivnim hidrološke odnose i druge pojave u tim špiljama. Pokazalo se da je mnogo toga sasvim drugačiji. Da ne bi napravio istu grešku za svoje rezultate, zaključke i pretpostavke neću tvrditi da su konačni i nepromjenjivi.

Nagrađena Jana Bedek, biospeleologinja poznata široj ogulinskoj javnosti po svome istraživanju špilja u samom Ogulinu i okolici. Link će vas odvesti na stranice BBC-a koji su napravili kraći dokumentarac o spiljama Hrvatske u kojima je radila spomenuta biospeleologinja. film BBC. Nakon ovoga objavljivanja priču o nagrađivanju Jane Bedek i njenoga tima za istraživanje provedeno u hrvatskim špiljama i naša državna TV, HTV, objavila je prilog BBC-a i time se nadamo više senzibilizirala hrvatsku javost za ljepote i bogatstvo koje imamo "ispod naših nogu", ali probleme koji se svakim danom javljaju zbog besćutnosti novčanih ulaganja, profita i dobiti koji na zadnje mjesto stavljaju očuvanje okoliša, a podzemnog pogotovo. Link na prilog HTV.

Lokacija: Ogulin, Hrvatska

Duljina (horizontalna): 16 396 m

Visinska razlika najviše i najniže točke: 83 m

Godina istraživanja: 1984.-1987.

Istraživao: SO PDS Velebit

Topografski snimio: Marijan Čepelak

Na žalost, špiljski sustav Đula-Medvedica primjer je zagađenog podzemnog sustava. Glavni uzrok zagađenja je sam grad Ogulin ispod kojeg se ovaj sustav nalazi, sa bačenim otpadom, otpadnim vodama te zagađenjem koje donosi rijeka Dobra. Veća ili manja razina zagađenja može se primjetiti u većini špiljskih kanala.

Špiljski sustav Đula-Medvedica je tipičan primjer ljudskog zanemarivanja okoliša. Ulazni dio Đulinog ponora, te posebno Medvedice su najzagađeniji dijelovi. Špilja je onečišćena otpadnim vodama s površine, i s materijalima iz rijeke Dobre tijekom visokog vodostaja. Postoji više vrsta otpada: umjetni kruti otpad (metal, staklo, guma i plastični materijali), biološki otpad (drveni balvani i granje, mrtvi organizmi, mikroflora i mikrofauna u onečišćenoj vodi), kemijski otpad (ulje, deterđenti i druge kemikalije). Posljedice takvog zagađenja su sljedeće: ponor se začepi i uzrokuje poplave, podzemlje je mehanički i bakteriološki kontaminirano. Konačna posljedica je da je ukupno podzemlje ugroženo, što direktno utječe na sav živi svijet ogulinskog područja.

 Srednji dio špilje - Velika pletenica s glavnim kanalom, počinje od ove točke prema sjeveru tj. nizvodno. Naziv Glavni kanal nije dobro izabran jer u ovoj špilji je teško nekom kanalu dati taj atribut. Ipak, uobičajeno je najkraći i najjednostavniji put kojim se ide nazvati "glavni".

Već nakon stotinjak metara dolazi se na Plavičasto jezero ili Crni Gaz. U to jezero dolazi voda kroz sifon s istočne strane, a otječe dalje kao mali potok, kako je i nazvan taj vodeni tok. To je najzagađenija voda u ovoj špilji, ponekad crna poput tuša. Vjerojatno dolazi iz najnižih dijelova prije opisanog dijela špilje i područja istočno od Dvorane sivih maglica, koje za sada nije poznato. Idući niz Mali potok kroz široki kanal dolazi se do Poljakovog  slapa, ispod kojeg se sastaju vode Velikog i Malog potoka. Na ovom mjestu se već zalazi u Veliku pletenicu, splet kanala izdužen u blagom luku prema sjeverozapadu. Karakteristična mjesta na tom dijelu su Paukova mreža - labirint kanala razvijen na slojnim plohama, Meksički klanac - prije opisano mjesto do kojeg je došao Poljak, Foto sifon gdje je postavljeno fiksno uže, Jezero Run dugo 50m koje se može zaobići, i jezero Morgul gdje je drugo fiksno uže. Mjesta gdje se kanali osobito gusto prepliću imaju posebna imena, kao npr. Elfski čvor i etaža iznad jezera Run (Šelobina mreža). Završetak Velike pletenice je Mordor, područje velikih kanala u dvije etaže. U donjoj se pojavljuje voda Skrivenog potoka i gubi u sifonu Jezera sjenki u Širokoj dvorani. To mjesto izgleda  kao završetak špilje, ali srećom kroz Gaudijevu cijev i Prolaz profesora Baltazara moguće je zaobići sifon i doći sa druge strane Jezera neostvarenih želja, gdje se sastaju dva velika potoka - Glasna voda i Skriveni potok. Uskim, skrivenim potokom Esperanza obilazi se ovaj sifon i ulazi u zadnji dio špilje prema posljednjem sifonskom Jezeru mršave žabe. Kanal je u čitavoj duljini blago nagnut i mijenja visinu od 273,5 m.n.m.  do 231,5 m, tj. na udaljenosti od 1413 m pada za 42 m. U odnosu na visinu ulaza Medvedice (315,2 m). Jezero mršave žabe leži 83,5 m niže i to je ujedno najniža točka u špilji i najveća visinska razlika. 

Veliki i Mali potok se spajaju neposredno iza Poljakova slapa i tako udruženi kao Skriveni potok teku većim dijelom nedostupni, nekoliko metara ispod prohodnih kanala. Samo na nekoliko  mjesta uočljiv je otvoreni tok ili se vide protočna jezera. Na nekim mjestima potok se razdvaja i poslije ponovo spaja, osobito za povećanog vodostaja, a kako nije moguće kontinuirano pratiti njegov tok, može se krivo zaključiti da se tu radi o nekom novom pritoku. Takva mogućnost nije sasvim isključena, ali za sada nije dokazana.

Splet kanala omogućuje da se bira najlakši put , odnosno zaobilaze prepreke kao što su duboka jezera i sifoni. Tako se uspješno obilazi Jezero Run (kroz uske kanale sa zapadne strane), sifon Jezera sjenki i Jezera neostvarenih želja. Ti su prolazi prilično uski i neuočljivi, i premda rješavaju problem, ne pridonose brzini kretanja. U početku su kao mjera sigurnosti na nekim mjestima postavljena fiksna užeta za slučaj nenadanog porasta vode. Kod zaista velikog porasta vode ne bi pomogla nikakva užeta. Na mjestu Posljednje pristanište ostavljen je jedne nedjelje gumeni čamac vezan za kamen oko10 m iznad nivoa jezera. Slijedeće nedjelje nađeno je samo uže kojim je bio vezan dok je voda ponovo bila na istom nivou. Taj primjer pokazuje kako su moguće nagle promjene vodostaja u ovoj špilji. Ovaj dio špilje je najopasniji i najteži za prolaz. Za uvježbanu i dobro opremljenu ekipu koja pozna put potrebno je oko tri i pol sata da dođe do završnog dijela Velike pletenice.

Pri kraju špilje ima sve manje granja i smeća, a sve više naslaga mulja na stijenama i tlu kanala, osobito pri kraju kod zadnjeg sifona. To je najšire jezero u špilji, oko 10 x 20 m. Nije mjerena dubina, ali sudeći prema strmim stijenama koje ga okružuju čini se da je znatna. Za rješenje ove zapreke na putu prema sjeveru za sada nije pronađen prolaz sa strane ili iznad, kao u prethodnim slučajevima. Sifon je vjerojatno uvjetovan nekim rasjedom koji leži poprijeko na smjer kretanja vode.

U nastojanju da se nađe kraći i lakši put u najudaljenije dijelove špilje otkriven je spoj koji veže Veliku pletenicu kod Šelobine mreže s Povratnim kanalom u trećem dijelu špilje. Taj spoj je jedan ravni, dugački kanal na višem nivou, nazvan Šetalište baukovih žrtava. Na njegovoj polovici je jama kroz koju se ulazi u Moriju - splet kanala u kojem se otkriva još jedan dio Skrivenog potoka. Oni dijelovi su još uvijek pod utjecajem zagađenih voda Skrivenog potoka. 

 Po sadašnjoj funkciji prvi dio mogli bismo nazvati "filtrom". Njen mali dio je Đulin ponor, smješten na zapadnoj strani i voda rijeke Dobre što povremeno uvire u podzemlje dolazi uglavnom kroz njega. Ukoliko je voda dovoljno velika, protječe čitavom duljinom glavnog kanala Đulinog ponora i ponire na sjevernom kraju u izlaznom sifonu. Ako je količina vode mala gubi se već prije u kamenitom koritu u špilji, ili čak ispred nje. Ali i tada sigurno slijedi isti put samo malo niže. Iz spomenutog sifona voda odlazi nepoznatim podzemnim putem i pojavljuje se u srednjem dijelu špilje kroz ulazni sifon Velikog potoka. Ogromna količina granja, velikih balvana i raznog drugog smeća u kanalima nizvodno od tog sifona (Dvorana Drvobradog, Entići) pokazuje da je taj nepoznati dio između dva sifona prilično protočan. To je ustvari direktna veza, i porast vode velikog potoka, kada nahrupi bujica kroz Đulu, događa se strelovito. Taj vodeni tok puni sve dijelove nizvodno i najveća je opasnost za istraživače u ovoj špilji. Svi su ostali tokovi u ovom dijelu špilje manji i sami za sebe ne bi mogli ugroziti sigurnost ljudi.

Od ulaza u Đulu voda se spušta do spomenutog sifona za 22 m. U nepoznatom dijelu do Velikog potoka pada za još 2,2 m. To znači da u 600m linijske udaljenosti sigurno ima kaskada, tj. dijelova koji nisu potopljeni vodom u obliku sifona. Tom nepoznatom dijelu toka vjerojatno se pridružuje jedan manji, također stalan potok koji prikuplja vodu u istočnim dijelovima Đulinog ponora, gdje i ponire. Pojavljuje se u Medvedici nakon kratkog skrivenog puta i tu pod imenom Srebrotok teče tridesetak metara, te ponovo napušta prohodne dijelove, u smjeru linije Đula-Veliki potok. Ta veza je pretpostavljena, ali vrlo vjerojatna.

Prvi desni odvojak u Đulinom ponoru je direktna veza s kanalima Medvedice. Kroz taj, kao i druge istočne kanale odlazi voda u slučaju kada glavni sifon ne može gutati svu nadolazeću količinu. To se redovito događa više puta godišnje i tada svi ovi dijelovi budu potopljeni neko vrijeme. Na uskim mjestima su se zaglavili veliki balvani i granje, pa se tako smanjio protok vode. Uslijed toga još više se povećala akumulacija materijala, sada već i sitnijeg šljunka, te raznog otpada koji sporo trune. Tako je ovaj prirodni prolaz, kroz koji je još 1954. g. bilo moguće proći i kroz koji je ranije prošao Josip Poljak, sada potpuno začepljen. Kroz debelu zapreku raznog materijala struji zrak i procjeđuje se voda. U dijelovima iza tog mjesta koji su dostupni od strane Medvedice, ima također velikih nakupina balvana i granja (Šmaugovo pustošenje, Štakorova dvorana i dr.). Na velikom nacrtu ta su mjesta posebno obilježena, pa se tako  može vidjeti gdje su mjesta povećane akumulacije nanosa, odnosno koji je smjer kretanja vode kada su ti kanali u funkciji. To je mnogo uočljivije u samom podzemlju, pa se tako sa porastom količine smeća može pratiti približavanje Đulinom ponoru kroz kanale Medvedice. Zato se može govoriti o ovom dijelu špilje kao o svojevrsnom filtru za grube otpatke što ih unaša rijeka Dobra u podzemlje. Ti kanali su vrlo razgranati krivudavi i pretežno manjeg profila, pa sve to olakšava zadržavanje smeća. To su oduvijek bila uska grla sistema, ali novijim začepljivanjima suzila su se još više. Neki dijelovi su prilično visoki u odnosu na osnovni nivo. To su uglavnom kanali koji vode prema površini, kao npr. Nebeski put, koji u svom najvišem dijelu doseže svega 5 metara niže od ulaza u Medvedicu, odnosno 12 m ispod površine, a to je  upravo u dvorištu crkve Sv. Križa. Najniža mjesta u tom dijelu špilje su na dubini oko 60 m ispod ulaza u Medvedicu, i  tu se nalaze ostaci protjecanja vode u obliku jezera i sifona ( Tihe vode, Lorien). Malo jači potok pojavljuje se u Aureninoj odaji, koji dobiva vodu, možda direktno iz korita Dobre uzvodno od Đulinog ponora.

U ovom dijelu špilje kanali su uglavnom puni blata i pijeska, a na stijenama nose fini sloj mulja. Njih zahvaća voda samo za vrijeme inundacije špilje i očito više ne služe kao protočni kanali. Malo ih je koji su čisti s glatkim, ispranim stijenama. Takvi kanali su aktivni za vrijeme povišenog vodostaja. Etaže nisu izrazito odvojene, premda ima mnogo kanala koji leže jedan pored drugog. Možda će se daljnjim istraživanjima otkriti više etaža, kao što je nađena gornja etaža u Đulinom ponoru koja leži upravo nad ulaznom dvoranom i drugim poznatim dijelovima. Ta gusta mreža kanala nazvana je Izgubljeni kanal i povećava duljinu sistema za 450 m.

Još gušći splet kanala je tzv. Gandalfov čvor. Taj dio je teško prikazati i na velikom nacrtu M 1: 500 i gotovo da je potrebna pomoć čarobnjaka za snalaženje u tom labirintu, pa mu odatle i dolazi ime. U dosadašnjim istraživanjima uglavnom se nije ulazilo u kanale gdje je potrebno otklesavati ili prokopavati prolaz ali takvih mjesta ima puno, pa se može očekivati da će se špilja znatno "produljiti" na taj način.

Kanal Istočni put koji završava za sada Golumovim jezerom, nije bio za vrijeme prve etape istraživanja smatran osobito važnim. Tek nakon kompletiranja nacrta ustanovljeno je da on vrlo vjerojatno predstavlja onaj traženi odvojak prema sjeveroistoku, tj. da podzemno prati stari nadzemni tok rijeke Dobre prema ponorima u području Obruča. Nažalost, pokazalo se poslije da je Golumovo jezero sifon koji ne mijenja bitno nivo niti za vrijeme najnižeg vodostaja. Izgleda da je sličnog karaktera i kanal Austral - najjužniji kanal špilje. On je malo uži i pri kraju skreće prema istoku gdje završava sifonom.

Ulaz u špilju Medvedicu

U špilju Medvedicu se ulazi kroz kos i prilično uzak hodnik koji na trideset metara od ulaza ima skok 4 m dubine (Kanal svih vjetrova). U ljetnom režimu strujanja ovaj kanal je vlažan i blatan. Zimi vjetar puše u špilju i taj dio je suh. Zona smrzavanja dopire do Dvorane sivih maglica, oko 70 metara od ulaza. Od tog mjesta na jugozapadnu stranu odvaja se kanal vrtložnih lonaca kojim se ulazi u  prije opisani splet kanala.

 Treći dio špilje, zapadno od prolaza Esperanza, vezan je za novi jaki vodeni tok koji dolazi vjerojatno iz područja Hreljina i Okruglice. Ta voda podzemnica nazvana je Glasna voda, a prvi put je otkrivena ispred Jezerca neostvarenih želja. Pojavljuje se sa zapadne strane iz sifona, prelijeva preko slapa Vilin kamena i malo dalje sastaje se sa Skrivenim potokom što dolazi kroz Veliku pletenicu. U traženju puta nizvodno otkriven je, više intuitivno nego logički, teško uočljiv prolaz Esperanza. Zahvaljujući njemu zaista su se otvorile nade za nastavak špilje: može se ići uzvodno uz Glasnu vodu, nizvodno do završnog sifona i  prema Zapadom putu kroz Dvoranu potmulog huka.

 Kanal koji slijedi Glasnu vodu uzvodno je širok i prohodan. Iza Fuhorove dvorane ovaj potok se otkriva u punoj veličini, a njegova snaga dolazi do izražaja osobito u tzv. Velebitaškom brzacu. U vrijeme najnižeg vodostaja, u rujnu 1985. protok vode iznosio je oko 200 l/s. Blizu mjesta gdje se Glasna voda više ne može slijediti (dolazi iz sifona) dijele se kanali na Povratni, koji je usmjeren prema ulazu u špilju, i Hobitov prolaz, koji vodi na Zapadni put. Svi kanali u ovom području, usmjereni prema zapadu i sjeverozapadu, vjerojatno su gornje etaže, tj. nekadašnji putovi potoka Glasna voda. Zato postoji šansa da se negdje uzvodno u još nepoznatom nastavku Zapadnog puta ponovo sretne ta voda. U 1985.g. istraživanja su usmjerena u tom pravcu i otkriveni su razni kanali u najudaljenijim dijelovima Zapadnog puta (Hobiton) i etažama iznad Velebitaškog brzaca (Kanala šumskih vilenjaka).

Najudaljenija točka u tom pravcu je sadašnji završetak kanala Zapadni put, udaljena 1.998 m od ulaza (272 m nadmorske visine). Potrebno je oko četiri i pola sata da se dođe do tog mjesta, što znatno otežava istraživanje. S otkrivanjem prolaza Šetalište baukovih žrtava, taj put se donekle skratio i pojednostavio, ali zbog nekoliko suženja i dva skoka i nadalje ostaje težak.

U području glasne vode nema toliko onečišćenja kao u drugim dijelovima špilje, što je razumljivo s obzirom na karakter ponora kod Hreljina i Okruglice i na drugi put koji ova voda prolazi kroz podzemlje (više od 3,5 km, visinska razlika oko 100 m). Osim toga, na površini u tom području nema mnogo kuća, pa je i zagađivanje vertikalnom komunikacijom mnogo manje.

Pojava sigastih ukrasa prava je rijetkost u Medvedici, čak i u najvišim etažama. Stalno  poplavljivanje i protok vode ne dozvoljavaju stvaranje kalcitnih nakupina. U jednoj fazi razvoja ipak su postojali povoljni uvjeti za postanak sigovine, što znači da je neko vrijeme špilja prestala funkcionirati kao ponor. Možda je to bilo vrijeme oledbe, iako su tada zbog sveopće hladnoće bili otežani uvjeti za otapanje karbonata i kristalizaciju u nižim dijelovima. To pitanje ostaje zagonetka dok se ne ispitaju detaljnije ostaci nekada ogromnih količina stare sigovine što se još može naći na više mjesta u špilji.

U Impresionističkom kanalu, Gaudijevoj cijevi, oko jezera Morgul i Moriji stijene kanala od poda do stropa prekriva sloj sigovine. Iako je jedan dio tog sloja odnesen, još uvijek mjestimično doseže debljinu od dvadesetak cm. Ta sigovina je prilično mekana, osobito na površini, a svakako znatno mekša od stijene, pa se drukčije ponaša u sukobu sa snažnim vodenim strujama. U stijeni (vapnencu) voda redovito dubi strujnice (fasete), mala udubljenja slična žlici. Na tisuće takvih udubina prekriva stjenke kanala, a one svojim položajem pokazuju smjer kretanja vode koja ih je načinila. Strmija strana udubljenja okrenuta je smjeru dolaska vode, ona blaža nagnuta nizvodno. U mekšoj sigovini voda je izdubila neobične oblike "mekih", zaobljenih linija, bubrežaste ili spiralno zavinute. Neki od njih podsjećaju na ispunjenu šupljinu pužnice. To su na neki  način "fosilni virovi", "okamenjeno" vrtložno kretanje vode, ili prirodni zapisi u kamenu ritmički ponavljanih stoljetnih događaja. A ti događaji nisu ništa drugo nego snažan tok vode u turbulentnom kovitlanju što s milijunima sitnih zrnaca pijeska koje nosi dubi oblik svog gibanja u kamenu. Ove forme sam nazvao Vrtložni puževi zbog oblika i načina postanka, a predstavljaju jedinstvenu pojavu u našem kršu. (autor: Marijan Čepelak)